Naoružanje
Oružane snage i planovi zaraćenih sila
Nemačka
Suprotono ustaljenom mišljenju, Nemačka u vreme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijumima, bila je u mnogo inferiornijem odnosu u poređenju s početkom Prvog svetskog rata. S druge strane je u kvalitativnom smislu bila u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike.
To se možda najbolje održavalo u kopnenoj vojsci - Vermahtu. Iako je ponovno naoružavanje van versajskih okvira otpočelo još godine 1933. Nemačka je još uvek zaostajala za zapadnim silama po pitanju moderne opreme, pogotovo tenkova. S druge strane, u razdoblju kada se držala versajskih kriterijuma, Nemačka je smela da ima malu profesionalnu vojsku, što je dovelo do rigorozne selekcije i filtracije najspososbnijih kadrova koji će posle biti srž Hitlerove vojne mašine.
Drugi važan faktor u korist Nemaca bila je sklonost novim idejama kao i nastojanje da se izbegnu greške koje su dovele do poraza u prethodnom ratu. Nemački vojni stratezi na čelu s generalom von Sektom su još krajem dvadesetih, uzimajući u obzir nemački nedostatak nafte i drugih strateških sirovina, zaključili kako se pobeda u budućem ratu može izvojevati jedino brzim udarom, pri čemu bi se koristile novorazvijene forme oružja kao što su tenkovi, mehanizovane jedinice i avijacija. Ta se doktrina nazvala blickrig, odnosno munjeviti rat, te je na početku predstavljala gotovo siguran recept za nemačke vojne uspehe. S druge strane, Nemačka ipak nije bila u stanju u potpunosti iskoristiti njene mogućnosti, pre svega zbog nedovoljnog broja modernih prevoznih sredstava, što će se iskazati u kasnijim fazama rata.
Blickrig je bitno uticao i na razvoj Luftvafea, nemačkog ratnog vazduhoplovstva koje je u roku od samo nekoliko godina postalo jedna od najimpresivnijih oružanih formacija na svetu - kako brojem, tako i izvežbanošću ljudstva. Nemci su tridesetih godina razvili moderne tipove lovačkih i bombarderskih aviona kojima su bili u stanju stvoriti vazdušnu nadmoć nad većinom protivnika. Ali, s druge strane, većina tih aviona su bili uglavnom na neposrednu podršku kopnenim snagama, te su se vrlo brzo iskazali ne baš tako efikasni u drugim ulogama.
Krigsmarin ili ratna mornarica je bila najslabiji vid nemačkih oružanih snaga zbog versajskih ograničenja koja su je bila svela na gotovo simboličku oružanu formaciju. Ona su ukinuta tek 1930ih godina kada je već bilo kasno da novi brodovi u gradnji bitno utiču na tok ratnih operacija. Nemačka slabost na moru odraziće se već na samom početku.
Italija
Italija je, zahvaljujući postojanju kolonijalnog carstva te Musolinijevim ambicijama, imala potrebu da sagradi modernu ratnu mornaricu koja bi se mogla suprotstaviti Britancima i Francuzima. Rezultat toga je bila treća po snazi mornarica u Evropi s velikim brojem modernih brodova i veoma kvalitetnim i izvežbanim ljudstvom, spremnim na primenu raznoraznih svežih ideja i nekonvencionalnih zamisli, od kojih možda najspektakularniji primer predstavljaju ljudi-žabe.
Musolinijev režim je isto tako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog vazduhoplovstva koje se 1930-ih moglo meriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom vazduhoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.
Italijanski vojni stratezi su takođe stvorili doktrinu sličnu nemačkom blickrigu, no za njenu efikasnu primenu je nedostajao ključan faktor - kvalitetna kopnena vojska. Italija nije imala resurse ni industrijsku infrastrukturu da stvori kopnene snage u istom onom opsegu ili kvalitetu kakvu je imala Nemačka, pa su italijanski vojnici u rat ušli uglavnom sa zastarelom ili neadekvatnom opremom, što je bilo najvidljivije u tenkovima - brojem i kvalitetom pogodnih za kolonijalno ratovanje, ali daleko ispod savezničkih i nemačkih standarda.
Ipak, najveća italijanska slabost bio je moral - uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u Prvom svetskom ratu.
Japan
Rastući japanski militarizam preselio se na azijsko kopno - Šangaj u plamenu tokom Drugog japansko-kineskog rata, 1937.
Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspehe, nego bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i vazduhoplovnom polju.
Japanska ratna mornarica je bila jedna od najjačih i najmodernijih na svetu. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primeni modernih tehnologija i strategija. Od svih njih je veliku važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su takođe veliku važnost udelili površinskim snagama, pri čemu se razvilo tzv. dugo torpedo koje će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.
Za razliku od mornaričkog, japansko ratno vazduhoplovstvo u sastavu kopnenih snaga je po kvalitetu aviona i pilota ponešto zaostajalo za većinom država u svetu, a posebni nedostatak je bio orijentacija na neposrednu podršku kopnenim snagama.
Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim ostrvima gde primena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. U tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gde su veliki uspesi postignuti protiv ne previše inferiornih kineskih snaga. Zbog svega toga je japanska vojska po kvalitetu opreme i oružja bila na nivou Prvog svetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvežbanošću ljudstva.
Velika Britanija
Najsavremeniji britanski predratni lovački avion Spitfajer.
Velika Britanija je godine 1939. ušla u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u Prvi svetski rat.
Britanske kopnene snage su bile relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao podrška brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni regrutima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad evropskog proseka. S druge strane, međuratni period je predstavljao i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava Prvog svetskog rata, pogotovo u primeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.
Nedostaci britanskih kopnenih snaga su imali potpunu suprotnost u Kraljevskoj mornarici (RN) koja je, uprkos svojevrsnom zaostajanju početkom 1930-ih, još uvijek predstavljala silu sposobnu da ostvari potpunu nadmoć na većini svetskih mora. RN je imala vrlo kvalitetno ljudstvo, kao i komandni kadar otvoren prema novim idejama, zbog čega su britanski brodovi bili prilično raznoliki - od torpednih čamaca do nosača aviona - te u stanju izvoditi različite i najsloženije operacije. Slično kao i u Napoleonovim ratovima, upravo će RN omogućiti Britaniji da sama vodi rat protiv ostatka evropskog kontinenta.
Najvredniji i najmoderniji deo britanskih oružanih snaga predstavljalo je Kraljevsko ratno vazduhoplovstvo (RAF). Bilo je sastavljeno od raznolikih tipova aviona i sposobno za raznovrsne zadatke, delom i zbog različitih doktrina koje su, svaka na svoj način, pomogle njegovom razvoju između dva rata. Na početku se smatralo da ništa ne može zaustaviti bombardere, te se umesto insistiranja na lovačkoj avijaciji stvorio velikih broj teških tzv. strateških bombardera kako bi se na neprijateljske napade odgovorilo istom merom. Kasnije je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britanska ostrva i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci Spitfajer i Hariken, od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za podršku kopnenim snagama.
Francuska
Bunker na Mažino liniji sagrađenoj između dva svetska rata.
Francuska je 1939. godine bila pod snažnim uticajem iskustava Prvog svetskog rata koje su se odrazile kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.
Osnovna misao vodilja francuskih vojnih stratega su bili enormni gubici u ljudstvu nakon pokušaja da se ofanzivnim akcijama probiju nemačke linije. Zato se za budući rat odabrala defanzivna strategija temeljena na primeni zaprečne vatre i sistema utvrđenja koji je trebao na smrt iskrvariti nemačkog napadača. Krajnji izraz te doktrine bila je čuvena Mažino linija - sistem utvrđenja na nemačkoj granici koji se smatrao najmodernijim na svetu i praktički neprobojnim.
Mažino linija je, s druge strane, u sebi krila ozbiljni nedostatak - ogromne troškove zbog kojih se, delimično, odustalo od gradnje sličnog kompleksa na belgijskoj granici (iako je odluka bila delom i političke naravi, u svrhu ohrabrenja Belgije da se u budućem sukobu pridruži saveznicima). No, daleko veći problem je bio taj što su sredstva uložena u Mažino liniju uskraćena razvoju i proizvodnji novih, modernih oružja. Zato je francuska kopnena vojska u rat ušla s velikim delom zastarele i neadekvatne opreme. Jedini izuzetak su bili tenkovi, koji su u to doba bili najsavremeniji u svetu, ali čije prednosti nisu došle do izražaja zbog pogrešne taktike.
Dodatni problem za francusku vojsku bila je u izuzetno lošoj kvaliteti najvišeg komandnog kadra koji su, s izuzecima poput generala de Gola, sačinjavali potpuno nesposobni ljudi zastarelih shvatanja, pa tako u zgradi francuskog generalštaba nije postojao nijedan telefon ili radio-stanica. I među ljudstvom je bilo dosta problema, pogotovo zbog toga što su veliki deo jedinica sačinjavali nekvalitetni i defetizmu skloni rezervisti.
Francuska ratna mornarica je, s druge strane, bila prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila koncentirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do izražaja.
Francusko ratno vazduhoplovstvo je, pak, bilo inferiorno nemačkom brojem i kvalitetom aparata. Tek je krajem 1930-ih uložen određen napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, ali je to došlo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.
Sovjetski Savez
SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja aviona, tenkova i drugog savremenog oružja. Prave razmere sovjetske vojne sile su postale očite tek kasnije tokom rata.
No, ta je brojčana nadmoć u sebi krila ozbiljnu slabost. Početkom 1930ih su uloženi veliki napori da se Crvena armija opremi ne samo modernim naoružanjem, nego i doktrinom koja će, po uzoru na iskustva iz građanskog rata, koristiti moderna tehnička sredstva kako bi se manevrom i napadačkom taktikom slomio neprijatelj.
S druge strane, sav taj napredak je gotovo u potpunosti zaustavljen Staljinovim čistkama krajem 1930ih tokom kojih je u potpunosti izbrisana cela jedna generacija sposobnih i kvalitetnih oficirskih kadrova, a na njihova mjesta dovedene neiskusne ili nesposobne zamene. Kao posledica svega toga, sovjetska taktika, strategija i celokupni kvalitet vojske bio je daleko ispod standarda većine zapadnih zemalja. Tek će neugodna iskustva u Zimskom ratu naterati Staljina da počne obnovu Crvene armije.
Sovjetska avijacija je takođe brojčano bila prilično impresivna, ali je, slično kao i Luftvafe, bila pretežno orijentisana na podršku kopnenim trupama. Sa druge strane, Sovjeti su bili među prvima koji su prepoznali potencijale vertikalnog manevra te stvorili vazdušno-desantne i padobranske jedinice, odnosno razvili tehnike snabdevanja padobranima.
Zbog zatvorenosti mora i orijentacije na kopnenu i vazduhoplovnu silu, sovjetska ratna mornarica je 1930ih igrala podređenu ulogu. Većina plovila je bila zastarela, ali je brojnošću bila sposobna podržati kopnenu vojsku u amfibijskim operacijama.
SAD
Zbog okeana koji su je odvajali od Evrope i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930ih vrlo malo ulagali u odbranu, verujući da će se budući rat izbeći, odnosno da SAD u njemu neće učestvovati.
Jedini izuzetak je bila ratna mornarica, koja se razvijala zbog sve većeg suparništva SAD s Japanom u području Tihog okeana. Zbog velikih udaljenosti između pojedinih tačaka u Tihom okeanu, veliki je naglasak stavljen na avijaciju, odnosno koordinaciju njenih aktivnosti s mornaricom. Zbog toga su SAD, slično i Japan, razvile vrlo kvalitetnu i izvežbanu mornaričku avijaciju te sagradile nekoliko nosača aviona. Veliki su napori uloženi i u razvijanje tehnika za amfibijske operacije, odnosno brzu gradnju aerodroma i luka na izolovanim ostrvima.
Zbog toga je razvoj kopnene vojske, odnosno planovi za eventualno delovanje na evropskim bojištima bio potpuno zanemaren. Godine 1939. američka vojska je imala zastarelu opremu i neadekvatnu taktiku. No, relativno kasni ulazak u rat je omogućio učenje na tuđim iskustvima, dok su mnogi od tih nedostataka kompenzovani industrijskom moći SAD koja je, slično kao i SSSR, kvalitativne nedostatke izbrisala kvantitetom.
Tok rata
Dva dana nakon nemačkog napada Nemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svetskog, pa zato neki istoričari navode 3. septembar 1939. kao datum njegovog početka.
Saveznička vrhovna komanda je zaključila da nikakva ofanziva na Nemačku nema smisla, nego da se rat dobije pomorskom blokadom odnosno ograničenim operacijama u cilju sprečavanja Nemaca da dobijaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se ispostavilo da odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Nemačku, jer je preko nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na Zapadnom frontu razvilo stalno zatišje, povremeno prekidano ograničenim akcijama - period poznat kao tzv. Lažni rat.
U međuvremenu je SSSR konsolidovao svoje pozicije u istočnoj Evropi uspostavivši vojne baze u baltičkim državama Estoniji, Letoniji i Litvaniji, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju sledeće godine. Pokušaj da se Finska natera na ustupanje teritorija severno od Lenjingrada doveo je krajem novembra do finsko-sovjetskog ili tzv. Zimskog rata u kome su Finci ispočetka uspešno zaustavili nadmoćne sovjetske napade.
Oružane snage i planovi zaraćenih sila
Nemačka
Suprotono ustaljenom mišljenju, Nemačka u vreme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijumima, bila je u mnogo inferiornijem odnosu u poređenju s početkom Prvog svetskog rata. S druge strane je u kvalitativnom smislu bila u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike.
To se možda najbolje održavalo u kopnenoj vojsci - Vermahtu. Iako je ponovno naoružavanje van versajskih okvira otpočelo još godine 1933. Nemačka je još uvek zaostajala za zapadnim silama po pitanju moderne opreme, pogotovo tenkova. S druge strane, u razdoblju kada se držala versajskih kriterijuma, Nemačka je smela da ima malu profesionalnu vojsku, što je dovelo do rigorozne selekcije i filtracije najspososbnijih kadrova koji će posle biti srž Hitlerove vojne mašine.
Drugi važan faktor u korist Nemaca bila je sklonost novim idejama kao i nastojanje da se izbegnu greške koje su dovele do poraza u prethodnom ratu. Nemački vojni stratezi na čelu s generalom von Sektom su još krajem dvadesetih, uzimajući u obzir nemački nedostatak nafte i drugih strateških sirovina, zaključili kako se pobeda u budućem ratu može izvojevati jedino brzim udarom, pri čemu bi se koristile novorazvijene forme oružja kao što su tenkovi, mehanizovane jedinice i avijacija. Ta se doktrina nazvala blickrig, odnosno munjeviti rat, te je na početku predstavljala gotovo siguran recept za nemačke vojne uspehe. S druge strane, Nemačka ipak nije bila u stanju u potpunosti iskoristiti njene mogućnosti, pre svega zbog nedovoljnog broja modernih prevoznih sredstava, što će se iskazati u kasnijim fazama rata.
Blickrig je bitno uticao i na razvoj Luftvafea, nemačkog ratnog vazduhoplovstva koje je u roku od samo nekoliko godina postalo jedna od najimpresivnijih oružanih formacija na svetu - kako brojem, tako i izvežbanošću ljudstva. Nemci su tridesetih godina razvili moderne tipove lovačkih i bombarderskih aviona kojima su bili u stanju stvoriti vazdušnu nadmoć nad većinom protivnika. Ali, s druge strane, većina tih aviona su bili uglavnom na neposrednu podršku kopnenim snagama, te su se vrlo brzo iskazali ne baš tako efikasni u drugim ulogama.
Krigsmarin ili ratna mornarica je bila najslabiji vid nemačkih oružanih snaga zbog versajskih ograničenja koja su je bila svela na gotovo simboličku oružanu formaciju. Ona su ukinuta tek 1930ih godina kada je već bilo kasno da novi brodovi u gradnji bitno utiču na tok ratnih operacija. Nemačka slabost na moru odraziće se već na samom početku.
Italija
Italija je, zahvaljujući postojanju kolonijalnog carstva te Musolinijevim ambicijama, imala potrebu da sagradi modernu ratnu mornaricu koja bi se mogla suprotstaviti Britancima i Francuzima. Rezultat toga je bila treća po snazi mornarica u Evropi s velikim brojem modernih brodova i veoma kvalitetnim i izvežbanim ljudstvom, spremnim na primenu raznoraznih svežih ideja i nekonvencionalnih zamisli, od kojih možda najspektakularniji primer predstavljaju ljudi-žabe.
Musolinijev režim je isto tako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog vazduhoplovstva koje se 1930-ih moglo meriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom vazduhoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.
Italijanski vojni stratezi su takođe stvorili doktrinu sličnu nemačkom blickrigu, no za njenu efikasnu primenu je nedostajao ključan faktor - kvalitetna kopnena vojska. Italija nije imala resurse ni industrijsku infrastrukturu da stvori kopnene snage u istom onom opsegu ili kvalitetu kakvu je imala Nemačka, pa su italijanski vojnici u rat ušli uglavnom sa zastarelom ili neadekvatnom opremom, što je bilo najvidljivije u tenkovima - brojem i kvalitetom pogodnih za kolonijalno ratovanje, ali daleko ispod savezničkih i nemačkih standarda.
Ipak, najveća italijanska slabost bio je moral - uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u Prvom svetskom ratu.
Japan
Rastući japanski militarizam preselio se na azijsko kopno - Šangaj u plamenu tokom Drugog japansko-kineskog rata, 1937.
Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspehe, nego bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i vazduhoplovnom polju.
Japanska ratna mornarica je bila jedna od najjačih i najmodernijih na svetu. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primeni modernih tehnologija i strategija. Od svih njih je veliku važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su takođe veliku važnost udelili površinskim snagama, pri čemu se razvilo tzv. dugo torpedo koje će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.
Za razliku od mornaričkog, japansko ratno vazduhoplovstvo u sastavu kopnenih snaga je po kvalitetu aviona i pilota ponešto zaostajalo za većinom država u svetu, a posebni nedostatak je bio orijentacija na neposrednu podršku kopnenim snagama.
Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim ostrvima gde primena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. U tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gde su veliki uspesi postignuti protiv ne previše inferiornih kineskih snaga. Zbog svega toga je japanska vojska po kvalitetu opreme i oružja bila na nivou Prvog svetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvežbanošću ljudstva.
Velika Britanija
Najsavremeniji britanski predratni lovački avion Spitfajer.
Velika Britanija je godine 1939. ušla u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u Prvi svetski rat.
Britanske kopnene snage su bile relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao podrška brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni regrutima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad evropskog proseka. S druge strane, međuratni period je predstavljao i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava Prvog svetskog rata, pogotovo u primeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.
Nedostaci britanskih kopnenih snaga su imali potpunu suprotnost u Kraljevskoj mornarici (RN) koja je, uprkos svojevrsnom zaostajanju početkom 1930-ih, još uvijek predstavljala silu sposobnu da ostvari potpunu nadmoć na većini svetskih mora. RN je imala vrlo kvalitetno ljudstvo, kao i komandni kadar otvoren prema novim idejama, zbog čega su britanski brodovi bili prilično raznoliki - od torpednih čamaca do nosača aviona - te u stanju izvoditi različite i najsloženije operacije. Slično kao i u Napoleonovim ratovima, upravo će RN omogućiti Britaniji da sama vodi rat protiv ostatka evropskog kontinenta.
Najvredniji i najmoderniji deo britanskih oružanih snaga predstavljalo je Kraljevsko ratno vazduhoplovstvo (RAF). Bilo je sastavljeno od raznolikih tipova aviona i sposobno za raznovrsne zadatke, delom i zbog različitih doktrina koje su, svaka na svoj način, pomogle njegovom razvoju između dva rata. Na početku se smatralo da ništa ne može zaustaviti bombardere, te se umesto insistiranja na lovačkoj avijaciji stvorio velikih broj teških tzv. strateških bombardera kako bi se na neprijateljske napade odgovorilo istom merom. Kasnije je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britanska ostrva i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci Spitfajer i Hariken, od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za podršku kopnenim snagama.
Francuska
Bunker na Mažino liniji sagrađenoj između dva svetska rata.
Francuska je 1939. godine bila pod snažnim uticajem iskustava Prvog svetskog rata koje su se odrazile kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.
Osnovna misao vodilja francuskih vojnih stratega su bili enormni gubici u ljudstvu nakon pokušaja da se ofanzivnim akcijama probiju nemačke linije. Zato se za budući rat odabrala defanzivna strategija temeljena na primeni zaprečne vatre i sistema utvrđenja koji je trebao na smrt iskrvariti nemačkog napadača. Krajnji izraz te doktrine bila je čuvena Mažino linija - sistem utvrđenja na nemačkoj granici koji se smatrao najmodernijim na svetu i praktički neprobojnim.
Mažino linija je, s druge strane, u sebi krila ozbiljni nedostatak - ogromne troškove zbog kojih se, delimično, odustalo od gradnje sličnog kompleksa na belgijskoj granici (iako je odluka bila delom i političke naravi, u svrhu ohrabrenja Belgije da se u budućem sukobu pridruži saveznicima). No, daleko veći problem je bio taj što su sredstva uložena u Mažino liniju uskraćena razvoju i proizvodnji novih, modernih oružja. Zato je francuska kopnena vojska u rat ušla s velikim delom zastarele i neadekvatne opreme. Jedini izuzetak su bili tenkovi, koji su u to doba bili najsavremeniji u svetu, ali čije prednosti nisu došle do izražaja zbog pogrešne taktike.
Dodatni problem za francusku vojsku bila je u izuzetno lošoj kvaliteti najvišeg komandnog kadra koji su, s izuzecima poput generala de Gola, sačinjavali potpuno nesposobni ljudi zastarelih shvatanja, pa tako u zgradi francuskog generalštaba nije postojao nijedan telefon ili radio-stanica. I među ljudstvom je bilo dosta problema, pogotovo zbog toga što su veliki deo jedinica sačinjavali nekvalitetni i defetizmu skloni rezervisti.
Francuska ratna mornarica je, s druge strane, bila prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila koncentirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do izražaja.
Francusko ratno vazduhoplovstvo je, pak, bilo inferiorno nemačkom brojem i kvalitetom aparata. Tek je krajem 1930-ih uložen određen napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, ali je to došlo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.
Sovjetski Savez
SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja aviona, tenkova i drugog savremenog oružja. Prave razmere sovjetske vojne sile su postale očite tek kasnije tokom rata.
No, ta je brojčana nadmoć u sebi krila ozbiljnu slabost. Početkom 1930ih su uloženi veliki napori da se Crvena armija opremi ne samo modernim naoružanjem, nego i doktrinom koja će, po uzoru na iskustva iz građanskog rata, koristiti moderna tehnička sredstva kako bi se manevrom i napadačkom taktikom slomio neprijatelj.
S druge strane, sav taj napredak je gotovo u potpunosti zaustavljen Staljinovim čistkama krajem 1930ih tokom kojih je u potpunosti izbrisana cela jedna generacija sposobnih i kvalitetnih oficirskih kadrova, a na njihova mjesta dovedene neiskusne ili nesposobne zamene. Kao posledica svega toga, sovjetska taktika, strategija i celokupni kvalitet vojske bio je daleko ispod standarda većine zapadnih zemalja. Tek će neugodna iskustva u Zimskom ratu naterati Staljina da počne obnovu Crvene armije.
Sovjetska avijacija je takođe brojčano bila prilično impresivna, ali je, slično kao i Luftvafe, bila pretežno orijentisana na podršku kopnenim trupama. Sa druge strane, Sovjeti su bili među prvima koji su prepoznali potencijale vertikalnog manevra te stvorili vazdušno-desantne i padobranske jedinice, odnosno razvili tehnike snabdevanja padobranima.
Zbog zatvorenosti mora i orijentacije na kopnenu i vazduhoplovnu silu, sovjetska ratna mornarica je 1930ih igrala podređenu ulogu. Većina plovila je bila zastarela, ali je brojnošću bila sposobna podržati kopnenu vojsku u amfibijskim operacijama.
SAD
Zbog okeana koji su je odvajali od Evrope i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930ih vrlo malo ulagali u odbranu, verujući da će se budući rat izbeći, odnosno da SAD u njemu neće učestvovati.
Jedini izuzetak je bila ratna mornarica, koja se razvijala zbog sve većeg suparništva SAD s Japanom u području Tihog okeana. Zbog velikih udaljenosti između pojedinih tačaka u Tihom okeanu, veliki je naglasak stavljen na avijaciju, odnosno koordinaciju njenih aktivnosti s mornaricom. Zbog toga su SAD, slično i Japan, razvile vrlo kvalitetnu i izvežbanu mornaričku avijaciju te sagradile nekoliko nosača aviona. Veliki su napori uloženi i u razvijanje tehnika za amfibijske operacije, odnosno brzu gradnju aerodroma i luka na izolovanim ostrvima.
Zbog toga je razvoj kopnene vojske, odnosno planovi za eventualno delovanje na evropskim bojištima bio potpuno zanemaren. Godine 1939. američka vojska je imala zastarelu opremu i neadekvatnu taktiku. No, relativno kasni ulazak u rat je omogućio učenje na tuđim iskustvima, dok su mnogi od tih nedostataka kompenzovani industrijskom moći SAD koja je, slično kao i SSSR, kvalitativne nedostatke izbrisala kvantitetom.
Tok rata
Dva dana nakon nemačkog napada Nemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svetskog, pa zato neki istoričari navode 3. septembar 1939. kao datum njegovog početka.
Saveznička vrhovna komanda je zaključila da nikakva ofanziva na Nemačku nema smisla, nego da se rat dobije pomorskom blokadom odnosno ograničenim operacijama u cilju sprečavanja Nemaca da dobijaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se ispostavilo da odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Nemačku, jer je preko nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na Zapadnom frontu razvilo stalno zatišje, povremeno prekidano ograničenim akcijama - period poznat kao tzv. Lažni rat.
U međuvremenu je SSSR konsolidovao svoje pozicije u istočnoj Evropi uspostavivši vojne baze u baltičkim državama Estoniji, Letoniji i Litvaniji, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju sledeće godine. Pokušaj da se Finska natera na ustupanje teritorija severno od Lenjingrada doveo je krajem novembra do finsko-sovjetskog ili tzv. Zimskog rata u kome su Finci ispočetka uspešno zaustavili nadmoćne sovjetske napade.