Početak rata u Evropi
S obzirom na njegovu složenost kao i ideološkim i drugim podelama koje je izazvao i koje dan-danas traju, o uzrocima Drugog svetskog rata postoji daleko manji istorijski konsenzus nego o uzrocima drugih oružanih sukoba u 20. veku. Ipak, može se reći da veliki broj uzroka Drugog svetskog rata ima koren u Prvom svetskom ratu.
Nemačka, Italija i Japan su se u 19. veku relativno kasno profilisale kao moderne industrijske države, pa su bitno zaostajale u stvaranju kolonijalnih imperija u odnosu na Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku. Prvi svetski rat i poraz Nemačke, Austrougarske, Rusije i Osmanskog carsta, su drastično izmenili političku mapu Evrope. Boljševici su 1917. preuzeli vlast u Rusiji. U međuvremenu, pobedničke države, kao što su Francuska, Belgija, Italija, Grčka i Rumunija, dok su nove države nastale iz srušene Austrougarske, Osmanskog carstva i Rusije. Nemačka je u Prvom svetskom ratu poražena, te je na osnovu Versajskog sporazuma ostala bez kolonija, i tako bila dovedena u još podređeniji položaj. Italija i Japan, iako na pobedničkoj strani, bili su bitno razočarani ratnim plenom.
Treći faktor, koji se iskristalisao tek nakon završetka Prvog svetskog rata, bio je slom predratnog ekonomskog poretka zasnovanog na slobodnoj trgovini. Većina država se nakon rata okrenula protekcionizmu i autarhiji, što je bilo plodno tle kako za međusobne sukobe, tako i za ekonomsku nestabilnost koja će se odraziti u Velikoj ekonomskoj krizi.
Novi faktor predstavljala je i pojava dveju ideologija — fašizma i komunizma — koje su, svaka na svoj način, predstavljale radikalnu alternativu posleratnom svetskom poretku, te čije se međusobno suparništvo odražavalo i na međunarodnu politiku.
Uzroci rata ležali su i u dubokom i neprevladanom kulturnom i psihološkom šoku izazvanom opsegom i posledicama Prvog svetskog rata. Mnoge države, pogotovo one koje su se smatrale pobednicama, nastojale su ponavljanje tako traumatičnog iskustva izbeći insistiranjem na diplomatiji kao jedinom sredstvu rešavanja međunarodnih sporova, dok je u javnosti tih zemalja dominirao pacifizam i težnja za nereagovanjem na provokacije koje bi mogle izazvati novi globalni sukob.
Uprkos pacifističkom pokretu kao posledice Prvog svetskog rata, gubici u još uvek izazivali da iredentistički i revanšistički nacionalizam budu važni u brojnim evropskim država. Uticaj nacionalizma, koji je predstavljao dominantnu ideologiju Evrope 19. veka, porastao je u istočnoj Evropi, gde su na ruševinama tri stara carstva, po proklamovanom principu prava na samoopredeljenje formirane nacionalne države. U većini slučajeva granice novih država se nisu poklapale sa etničkim granicama, što je predstavljalo stalan izvor iredentizma i napetosti, dok su neke novostvorene države — Kraljevina SHS, Čehoslovačka i, delimično, Poljska — po sastavu bile višeetničke i opterećene unutrašnjim napetostima koje su se naknadno odražavale na međunarodnu scenu. Nacionalizam se proširio i na Aziju, pogotovo na posede evropskih kolonijalnih sila čiji podanici su svoj položaj počeli smatrati izdajom versajskih principa. Nacionalizam se nastavljao iskazivati i kao rasizam, koji je imao važnu ulogu u pogoršanju odnosa Japana i SAD. Iredentizam i revanšizam su bili posebno jaki u Nemačkoj zbog velikih teritorijalnih, kolonijalnih i finansijskih gubitaka koje su propisani Versajskim mirom. Po tom miru, nemačka je izgubila skoro 13% svoje matične teritorije i sve svoje kolonije, dok je pripajanje susednih teritorija Nemačkoj je bilo zabranjeno, nametnute su odštete i uvedene ograničenja na veličinu i moć nemačke vojske. U međuvremenu, Ruski građanski rat se završio osnivanjem Sovjetskog Saveza.
S obzirom na njegovu složenost kao i ideološkim i drugim podelama koje je izazvao i koje dan-danas traju, o uzrocima Drugog svetskog rata postoji daleko manji istorijski konsenzus nego o uzrocima drugih oružanih sukoba u 20. veku. Ipak, može se reći da veliki broj uzroka Drugog svetskog rata ima koren u Prvom svetskom ratu.
Nemačka, Italija i Japan su se u 19. veku relativno kasno profilisale kao moderne industrijske države, pa su bitno zaostajale u stvaranju kolonijalnih imperija u odnosu na Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku. Prvi svetski rat i poraz Nemačke, Austrougarske, Rusije i Osmanskog carsta, su drastično izmenili političku mapu Evrope. Boljševici su 1917. preuzeli vlast u Rusiji. U međuvremenu, pobedničke države, kao što su Francuska, Belgija, Italija, Grčka i Rumunija, dok su nove države nastale iz srušene Austrougarske, Osmanskog carstva i Rusije. Nemačka je u Prvom svetskom ratu poražena, te je na osnovu Versajskog sporazuma ostala bez kolonija, i tako bila dovedena u još podređeniji položaj. Italija i Japan, iako na pobedničkoj strani, bili su bitno razočarani ratnim plenom.
Treći faktor, koji se iskristalisao tek nakon završetka Prvog svetskog rata, bio je slom predratnog ekonomskog poretka zasnovanog na slobodnoj trgovini. Većina država se nakon rata okrenula protekcionizmu i autarhiji, što je bilo plodno tle kako za međusobne sukobe, tako i za ekonomsku nestabilnost koja će se odraziti u Velikoj ekonomskoj krizi.
Novi faktor predstavljala je i pojava dveju ideologija — fašizma i komunizma — koje su, svaka na svoj način, predstavljale radikalnu alternativu posleratnom svetskom poretku, te čije se međusobno suparništvo odražavalo i na međunarodnu politiku.
Uzroci rata ležali su i u dubokom i neprevladanom kulturnom i psihološkom šoku izazvanom opsegom i posledicama Prvog svetskog rata. Mnoge države, pogotovo one koje su se smatrale pobednicama, nastojale su ponavljanje tako traumatičnog iskustva izbeći insistiranjem na diplomatiji kao jedinom sredstvu rešavanja međunarodnih sporova, dok je u javnosti tih zemalja dominirao pacifizam i težnja za nereagovanjem na provokacije koje bi mogle izazvati novi globalni sukob.
Uprkos pacifističkom pokretu kao posledice Prvog svetskog rata, gubici u još uvek izazivali da iredentistički i revanšistički nacionalizam budu važni u brojnim evropskim država. Uticaj nacionalizma, koji je predstavljao dominantnu ideologiju Evrope 19. veka, porastao je u istočnoj Evropi, gde su na ruševinama tri stara carstva, po proklamovanom principu prava na samoopredeljenje formirane nacionalne države. U većini slučajeva granice novih država se nisu poklapale sa etničkim granicama, što je predstavljalo stalan izvor iredentizma i napetosti, dok su neke novostvorene države — Kraljevina SHS, Čehoslovačka i, delimično, Poljska — po sastavu bile višeetničke i opterećene unutrašnjim napetostima koje su se naknadno odražavale na međunarodnu scenu. Nacionalizam se proširio i na Aziju, pogotovo na posede evropskih kolonijalnih sila čiji podanici su svoj položaj počeli smatrati izdajom versajskih principa. Nacionalizam se nastavljao iskazivati i kao rasizam, koji je imao važnu ulogu u pogoršanju odnosa Japana i SAD. Iredentizam i revanšizam su bili posebno jaki u Nemačkoj zbog velikih teritorijalnih, kolonijalnih i finansijskih gubitaka koje su propisani Versajskim mirom. Po tom miru, nemačka je izgubila skoro 13% svoje matične teritorije i sve svoje kolonije, dok je pripajanje susednih teritorija Nemačkoj je bilo zabranjeno, nametnute su odštete i uvedene ograničenja na veličinu i moć nemačke vojske. U međuvremenu, Ruski građanski rat se završio osnivanjem Sovjetskog Saveza.