Nagli preokret
Zaustavaljanje osovinskog napredovanja (1942—1943)
Ulazak SAD, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima, predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR, ali je trebalo vremena da se svi ti resursi mobilizuju i počnu efikasno koristiti. U međuvremenu su sile Osovine na različitim bojištima nastavile beležiti uspehe.
Najspektakularniji su bili oni na Pacifiku. Japanci su uspjeli osvojiti Malaju te 15. februara prisiliti na predaju veliki britanski garnizon u Singapuru, što je predstavljalo jedan od najsramotnijih poraza u britanskoj istoriji. Slično je bilo s Filipinima, Holandskom Istočnom Indijom, centralnim Pacifikom te Burmom, a dalje napredovanje preko Nove Gvineje do Australije je zaustavljeno tek pomorskom bitkom u Koralnom moru. Nešto kasnije je u bici kod Midveja zaustavljen još jedan japanski pokušaj daljeg osvajanja, pri čemu je potopljeno nekoliko nosača aviona sa stotinama elitnih pilota.
Na istočnom frontu je sovjetska zimska ofanziva zastala na proleće, delom zahvaljujući Hitlerovoj naredbi da se ne odstupa ni milimetar, a prekršitelji najstrože kažnjavaju. Novi sovjetski pokušaj ofanzive je u maju doveo do katastrofalnog poraza u drugoj bici za Harkov. Time su Nemcima olakšani uslovi za započinjanje velike letne ofanzive kojoj, ovoga puta, cilj bio ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno izbijanje na Bliski istok. Ofanziva koja je započela u junu izazvala je sovjetsko povlačenje, no rasulo iz godine 1941. se nije ponovilo. Sovjeti su s vremenom bili u stanju usporiti nemačko napredovanje, a dodatni problem je predstavljalo njeno razdvajanje na dva pravca - jedan prema Kavkazu, drugi u smeru Staljingrada, industrijskog središta na reci Volgi. Shvatajući stratešku važnost Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo do staljingradske bitke.
Nemačka komanda se nadala prodreti na Bliski istok i sa južnog pravca zahvaljujući novoj Romelovoj ofanzivi kojom su britanske snage teško poražene u bici za Bir Hakejm i prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatske teritorije. Romel se nadao da će zauzeti Aleksandriju, izbiti na Suecki kanal posle se spojiti s nemačkim snagama na Kavkazu, odnosno japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan je sredinom leta zaustavila loša logistika i reorganizovana britanska odbrana pod komandom generala Bernarda Montgomerija koja je Romelovo napredovanje konačno zaustavila u bici kod Alam Halfe.
U međuvremenu se, u skladu sa zaključcima konferencije u Vansiju u januaru, na teritorijama pod vlašću Nemačke i njenih satelita počelo provoditi tzv. Konačno rešenje jevrejskog pitanja, danas poznatije pod nazivom Holokaust.
Sredinom 1942. se SSSR ponovno našao u teškoj situaciji, te je Staljin to iskoristio kako bi zapadne saveznike naterao na otvaranje tzv. drugog fronta u zapadnoj Evropi s ciljem rasterećenja Crvene armije. Američki vojni krugovi su se takođe zalagali za takav plan iz političkih razloga, nastojeći da rat u Evropi bude što kraći, odnosno da se mogu obračunati s Japanom. Čerčil je, pak, smatrao kako do otvaranja drugog fronta treba biti na obalama Mediterana koje je on nazivao „mekim trbuhom“ Hitlerove Evrope. Propast kanadskog prepada na Dijep u junu je Amerikance uverila u snagu nemačke odbrane na atlantskim obalama, odnosno prihvatanje Čerčilovih argumenata.
Iako su Romelove osovinske snage u severnoj Africi dugo vremena bile brojčano, tehnički i logistički inferiorne Britancima, tek je Montgomeri to uspeo shvatiti, odnosno praktički iskoristiti za jednostavan plan koji je 23. oktobra doveo do početka bitke kod El Alamejna. Romelove snage su teško poražene i naterane na povlačenje koje će postepeno dovesti do gubitka Libije. Zato se ta bitka smatra prvom prekretnicom Drugog svetskog rata.
Operacija Baklja - 8. novembar 1942. god.
U međuvremenu su osovinske pozicije 4. novembra dodatno oslabljene operacijom Baklja anglo-američkim iskrcavanjem na obale Maroka i Alžira, koji su bili pod kontrolom višijske Francuske. Nakon kraćeg otpora su se višijske snage predale, odnosno prešle na stranu Saveznika, ali je dalje napredovanje u Tunis zaustavljeno zbog iskrcavanja nemačko-italijanskih snaga te lošeg vremena. Bez obzira na to, uspeh složene amfibijske operacije je pokazao kako su Saveznici sličan poduhvat u stanju ponoviti drugde, terajući Hitlera da na račun Istočnog fronta šalje trupe radi odbrane evropskih obala. Zato se Baklja naziva drugom prekretnicom Drugog svetskog rata.
Najvažnija prekretnica se ipak dogodila na Istočnom frontu, gde su ulične borbe u Staljingradu bile toliko iscrpile nemačko ljudstvo da je nemačka komanda bila prisiljena popunjavati bočne linije trupama svojih saveznika Rumunije, Mađarske i Italije. To je sovjetskoj vrhovnoj komandi (Stavka) dalo sjajnu priliku da dvostrukim bočnim udarom 19. novembra te linije probije i u Staljingradu opkoli 6. armiju generala Fridriha fon Paulusa. Pokušaji da se obruč probije i opkoljena armija izbavi nisu uspeli, pa su se 1. februara 1943. njeni ostaci predali, označivši najveću katastrofu u dotadašnjoj nemačkoj vojnoj istoriji.
Poraz kod Staljingrada je Nemce naterao na povlačenje s Kavkaza, ali imao i ozbiljnije političke posledice. Uništenje vojski na Istočnom frontu je vladine krugove u Rumuniji, Mađarskoj, pa i u Italiji, nateralo da razmišljaju o napuštanju Nemačke i priklanjanju Saveznicima prvom povoljnom prilikom.
Prekretnica se dogodila i na Pacifiku, nakon što su 2. avgusta američki marinci izvršili desant na strateški važno ostrvo Gvadalkanal na Solomonskim ostrvima. Japanci su odatle pokušali oterati vlastitim desantom što je dovelo do šestomesečnih žestokih borbi na kopnu, moru i vazduhu. Iako su obe strane pretrpele ogromne gubitke, Amerikanci su ih lakše nadoknađivali te su se Japanci početkom februara 1943. povukli, označivši uspeh prve velike savezničke ofanzive na tom ratištu.
Saveznici preokreću rat (1943—1944)
Britanski general Bernard Montgomeri prati nastupanje svojih tenkova, Severna Afrika, novembar 1942.
Savezničkim snagama u severnoj Africi je Tunis, nakon relativno lakog zauzimanja Alžira i Maroka, predstavljao veliki problem, što zbog lošeg vremena, što zbog teškog planinskog terena koji je vešto koristila nemačko-italijanska ekspedicijska armija na čelu s generalom fon Arnimom. Saveznici su dodatni problem imali u slaboj koordinaciji između britanskih, američkih i francuskih kolonijalnih trupa. Još veći problem bilo je neiskustvo američkih snaga koje je 19. februara došlo do izražaja u bici kod Kaserine prilikom koje je Romel uspeo probiti američke položaje i izazvati panično povlačenje koje je zaustavljeno tek krajnjim britanskim naporima.
No taj Romelov uspeh nije mogao biti iskorišćen jer je u Tunis s juga, iz Libije, prodirala britanska Osma armija na čelu s Montgomerijem. 6. marta je Montgomeri Romela porazio u bici kod Medenina, a 17. marta započeo pustinjskim manevrom zaobilaziti utvrđenu Marečku liniju na tunisko-libijskoj granici. Uspešan proboj tih položaja je zapečatio sudbinu osovinskih snaga u Tunisu, jer nisu imali dovoljno ljudstva ni materijala da se odupiru savezničkim ofanzivama iz dva pravca.
Iako su pojedini osovinski komandanti tražili dozvolu za evakuaciju, Hitler je to odbio iz političkih razloga, plašeći se dodatne demoralizacije nakon staljingradske katastrofe. Evakuacija je s vremenom postajala sve teža, isto kao i snabdevanje trupa zbog sve očitije pomorske nadmoći Saveznika u Mediteranu. 14. maja su se poslednji ostaci osovinskih snaga predali, označivši konačni kraj rata u severnoj Africi.
U međuvremenu su se sile Osovine mogle utešiti delomičnim uspehom nemačke ofanzive na istočnom frontu, tokom koje su Sovjeti odbačeni iz oblasti Harkova koga su bili oslobodili početkom godine. To je Vermahtu povratilo optimizam, odnosno potaklo planove za još jednu veliku letnu ofanzivu, dok su Sovjeti odlučili zaustaviti dalje napade i posvetiti se konsolidaciji svojih redova. To je dovelo do relativnog zatišja na istočnom frontu koje će trajati nekoliko meseci.
Desant na severnu Afriku je među osovinskim snagama potakao strah od eventualnog savezničkog iskrcavanja na druge oblasti Mediterana. Zato su preduzete mere za jačanje odbrane na tom području - višijska Francuska je okupirana, nakon čega se njena flota u Tulonu samopotopila kako ne bi pala u ruke Nemcima. Na Balkanu, gde se razgranao široki partizanski pokret, pokrenute su ofanzive u cilju njegovog gušenja, pogotovo u Jugoslaviji gde su pokušaji uništenja Titovih partizana doveli do bitaka na Neretvi i Sutjesci.
Nemci su, slično kao i prethodne dve godine, za leto na Istočnom frontu planirali veliku ofanzivu koja je konačno trebala slomiti Crvenu armiju. No ovaj put su imali daleko manje resursa, pa je opseg ofanzive bio još ograničeniji. Cilj njemačkog napada je ovaj put bila samo deo centralnog dela fronta - velika izbočina s centrom u Kursku, za koju su Nemci smatrali da sadrži većinu sovjetskih snaga. Plan je bio odseći tu izbočinu dvostrukim tenkovskim udarom sa severa i juga, pri čemu su se velike nade polagale u nove tipove tenkova kao što su Tigar i Pancer V Panter.
Sovjeti su rano saznali za nemačke planove te su relativno zatišje dobro iskoristili da na pravcima nemačkog udara sagrade višestruke linije odbrane, a u pozadini pripreme velike rezerve koje će u pogodnom momentu krenuti u protivnapad. To se pokazalo već 5. jula kada su Nemci dva sata pre samog napada prvo iznenađeni sovjetskom artiljerijskom protivpripremom, a potom i žestinom otpora zbog koga je napad zastao prvo na severu, potom na jugu. Na kraju su Sovjeti krenuli u veliki protivnapad koji je kod Prohorovke doveo da najveće tenkovske bitke u istoriji. Iako je rezultat bio taktički neodlučan, Sovjeti su sa svojim inferiornijim T-34 tenkovima Nemcima uspeli zadati gubitke koje ovi nisu bili u stanju nadoknaditi.
Nemci su nakon toga zastali na dostignutim položajima, ali se vrlo brzo pokazalo kako su toliko iscrpljeni da više nisu u stanju zaustaviti sovjetsku protivofanzivu, koja je odmah započela, prvo na severu, a mjesec dana kasnije i na jugu. Do kraja godine će Sovjeti osloboditi veliki deo Ukrajine, uključujući i Kijev početkom novembra.
Kurska bitka je značila konačni nemački poraz na Istočnom frontu. Nakon nje se Vermaht nije mogao nadati nikakvim ozbiljnijim ofanzivnim operacijama i sva nemačka aktivnost se svela na sve teže držanje postignutih položaja, odnosno izbavljivanje jedinica opkoljenih u sovjetskim manevrima.
U skladu s Čerčilovim strateškim zamislima, zapadni saveznici su 10. jula započeli iskrcavanje na Siciliju, što je bio prvi korak prema izbacivanju Italije iz rata. Iako su osovinske snage, pogotovo nemačke, pružale žestok otpor, brzo je postalo jasno da se moraju povući na italijansko kopno. U međuvremenu su svi ti događaji imali uticaj na fašističke vođe u Rimu, koje su 21. jula svrgnule i uhapsile Musolinija, a nova vlada odmah započela tajne pregovore o kapitulaciji.
Do kapitulacije je došlo 8. septembra, kada je zajedno s njom trebalo biti koordinirano veliko iskrcavanje kod Salerna. No, nemačke snage pod komandom feldmaršala Keselringa su pokazale kao veoma vešte, kako u odbrani od zapadnih saveznika, tako i brzom stavljanju Italije pod okupaciju. Musolini je oslobođen akcijom nemačkih komandosa i stavljen na čelo kvislinške Italijanske socijalne republike. U međuvremenu su Nemci, vešto koristeći planinski teren, zadržavali saveznički prodor prema Rimu te postepeno stvorili gotovo nesavladivu obrambenu liniju čiji je centar bio Monte Kasino. Oko tog mesta će se mesecima voditi krvave borbe.
Kapitulacija Italije je imala ozbiljne posledice i na Balkanu. Dok je britanski pokušaj da iskoriste kapitulaciju italijanskog garnizona i na brzinu osvoje Dodekanez završio katastrofom, u Grčkoj i Jugoslaviji su partizanima pale u ruke velike količine oružja i opreme. Pogotovo je to imalo veliki uticaj na Jugoslaviju, gde se partizanska vojska i s njom povezan politički pokret nametnula kao glavni faktor u budućem poratnom uređenju zemlje.
Isfrustrirani uspešnim nemačkim otporom kod Monte Kasina, saveznički komandanti su se odlučili osvojiti Rim obilaznim manevrom, odnosno iskrcavanjem trupa kod Ancija, u pozadini nemačkih linija. No, iskrcavanje, koje je otpočelo krajem januara, vrlo brzo je zapelo zbog logističkih problema i nesposobnosti američkog generala Lukasa. To je Nemcima dalo dragoceno vreme da dovuku rezerve i pokrenu protivnapad koji je saveznike gotovo uspeo baciti u more. Mostobran je očuvan, ali su saveznici odustali od namere da ga koriste kao polazište za napad na Rim.
Monte Kasino je osvojen nekoliko meseci kasnije i Nemci su konačno prisiljeni na povlačenje, što je Amerikancima omogućilo da 4. juna oslobode Rim. No, dotada je Čerčilova mediteranska strategija bila temeljno diskreditovana i italijansko bojište izgubilo je prioritet među savezničkim planerima.
Savezničko napredovanje (1944)
Iskrcavanje savezničkih snaga u Normandiji, 6. jun 1944. god.
Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko stajalište da je rat najbolji dobiti direktnim udarom u Nemačku preko ravničarske zapadne Evrope. Od kraja 1943. su se intenzivirale pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo šifru Operacija Overlord. Pomorski i zračni desant je bio godinama planiran, a mesecima uvežbavan, uz dotada neviđeni sistem dezinformacije neprijatelja.
Sve te mere su urodile plodom kada je 6. juna - datum koji će u istoriju ući kao Dan D - izvršeno dotada najveća amfibijska operacija u istoriji. Savezničke snage su se iskrcale na širokom frontu u Normandiji, umesto kod Kalea gde su ih Nemci bili očekivali. Iako su Nemci na sve moguće načine pokušali saveznike baciti u more, mostobran se postepeno širio. Nakon mesec i pol dana krvavih i žestokih borbi, Amerikanci su uspeli da izvrše proboj i preduzmu veliki obuhvatni manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda naređenje za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i uništavanja nemačkih snaga kod Falesa.
Istovremeno je izvršen i manji desant na južnu obalu Francuske. Nemci su počeli povlačenje iz Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i rasulo. General de Gol je u tim danima uspešno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbegne savezničku okupacijsku upravu. 24. avgusta je to potvrđeno nakon oslobođenja Pariza.
Duboko uvereni da će rat moći završiti do Božića, saveznici su se odlučili za riskantni plan vazdušnog desanta u južnoj Holandiji, kojemu je cilj bilo osvajanje mostova preko Rajne. Taj plan, prozvan Operacija Market Garden, je 17. septembra doveo do velikog vazdušnog desanta, pri čemu su britanski padobranci kod Arnhema sticajem okolnosti naleteli na elitne nemačke jedinice. Rezultat toga je bila bitka za Arnhem u kojoj su Britanci desetkovani, a Nemci stekli jednu od poslednjih velikih pobeda u ratu.
Crvena armija je od Kurske bitke bila u stalnom napredovanju. U prvoj polovini 1944. godine su se borbe uglavnom vodile na severnom i južnom delu Istočnog fronta, pa je tako odsečen nemački garnizon na Krimu, odnosno Lenjingrad konačno oslobođen opsade.
Glavni i najspektakularniji udar se dogodio u junu i nosio je šifru Operacija Bagration. Njime je slomljena nemačka Grupa armija Centar i oslobođena Belorusija, pri čemu su Sovjeti stekli ogroman broj zarobljenika i bazu za dalje napredovanje prema Poljskoj i Nemačkoj.
U isto vreme je pokrenuta i velika ofanziva na Finsku, čija je vlada odlučila pristati na sovjetske uslove za primirje. Ta odluka nije značila kraj rata za Finsku. Nemci su odmah pod okupaciju stavili severni deo zemlje koji će postati poprište višemesečnog krvavog rata između bivših saveznika.
Dva meseca kasnije je preduzet udar na Rumuniju, koja je imala daleko više uspeha u menjanju strana. Sovjeti su prodrli i preko bugarske granice, iako ta zemlja formalno nije objavila rat SSSR-u. Obe vojske su se stavile Sovjetima na raspolaganje i posle uzele učešće u borbama protiv Nemaca na Istočnom frontu.
Dolazak Sovjeta na Balkan je prisilio Nemce na povlačenje iz Grčke prema severu. Nastali vakuum su nastojale ispuniti suparničke gerilske frakcije, što je dovelo do građanskog rata u koji su se upetljale britanske trupe. U Jugoslaviji su u jesen Titovi partizani uz pomoć Crvene armije oslobodili Beograd te se polako transformisali u regularnu vojsku koja je držala svoj deo fronta.
U Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do nemačke vojne intervencije protiv admirala Hortija i instaliranja fašističkog režima koji će sprovesti Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Jevrejima.
Povratak američkog generala MekArtura na Filipine.
U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je tzv. preskakanje ostrva. Ona se sastojala od toga da se prodor u dubinu područja pod japanskom kontrolom izvodi zaobilaženjem većine ostrvskih uporišta koja bi tom prodoru stajala na putu. Amerikanci bi se jednostavno iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili pomorske i vazdušne baze, a japanske baze ispred njih bile podvrgnute vazdušnom i pomorskom bombardovanju, odnosno blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije.
Takva je strategija donela ploda u savezničkom sporom, ali nezaustavljivom napredovanju u jugozapadnom, odnosno centralnom Pacifiku. No, kako su se savezničke linije približavale Japanu, tako su rasle nesuglasice između generala Daglasa Makartura i admirala Čestera Nimica. Dok se Nimic zalagao za direktan prodor prema Japanu, dotle je Makartur, delom zbog svoje povređene taštine, insistirao na prethodnom oslobođenju Filipina.
Na kraju je iz političkih razloga prevagnulo Makarturovo mišljenje. U jesen su Amerikanci prikupili veliku invazijsku flotu i izvršili desant na Filipine. Japanski pokušaj da to spreče doveo je do bitke u zalivu Lejte - najvećeg i najspektakularnijeg pomorskog okršaja u ratu, nakon koga je japanska ratna mornarica prestala postojati kao ozbiljan faktor. Američke kopnene snage na Filipinima su, s druge strane, s japanskim garnizonima vodili žestoke borbe do samog kraja rata.
Zaustavaljanje osovinskog napredovanja (1942—1943)
Ulazak SAD, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima, predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR, ali je trebalo vremena da se svi ti resursi mobilizuju i počnu efikasno koristiti. U međuvremenu su sile Osovine na različitim bojištima nastavile beležiti uspehe.
Najspektakularniji su bili oni na Pacifiku. Japanci su uspjeli osvojiti Malaju te 15. februara prisiliti na predaju veliki britanski garnizon u Singapuru, što je predstavljalo jedan od najsramotnijih poraza u britanskoj istoriji. Slično je bilo s Filipinima, Holandskom Istočnom Indijom, centralnim Pacifikom te Burmom, a dalje napredovanje preko Nove Gvineje do Australije je zaustavljeno tek pomorskom bitkom u Koralnom moru. Nešto kasnije je u bici kod Midveja zaustavljen još jedan japanski pokušaj daljeg osvajanja, pri čemu je potopljeno nekoliko nosača aviona sa stotinama elitnih pilota.
Na istočnom frontu je sovjetska zimska ofanziva zastala na proleće, delom zahvaljujući Hitlerovoj naredbi da se ne odstupa ni milimetar, a prekršitelji najstrože kažnjavaju. Novi sovjetski pokušaj ofanzive je u maju doveo do katastrofalnog poraza u drugoj bici za Harkov. Time su Nemcima olakšani uslovi za započinjanje velike letne ofanzive kojoj, ovoga puta, cilj bio ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno izbijanje na Bliski istok. Ofanziva koja je započela u junu izazvala je sovjetsko povlačenje, no rasulo iz godine 1941. se nije ponovilo. Sovjeti su s vremenom bili u stanju usporiti nemačko napredovanje, a dodatni problem je predstavljalo njeno razdvajanje na dva pravca - jedan prema Kavkazu, drugi u smeru Staljingrada, industrijskog središta na reci Volgi. Shvatajući stratešku važnost Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo do staljingradske bitke.
Nemačka komanda se nadala prodreti na Bliski istok i sa južnog pravca zahvaljujući novoj Romelovoj ofanzivi kojom su britanske snage teško poražene u bici za Bir Hakejm i prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatske teritorije. Romel se nadao da će zauzeti Aleksandriju, izbiti na Suecki kanal posle se spojiti s nemačkim snagama na Kavkazu, odnosno japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan je sredinom leta zaustavila loša logistika i reorganizovana britanska odbrana pod komandom generala Bernarda Montgomerija koja je Romelovo napredovanje konačno zaustavila u bici kod Alam Halfe.
U međuvremenu se, u skladu sa zaključcima konferencije u Vansiju u januaru, na teritorijama pod vlašću Nemačke i njenih satelita počelo provoditi tzv. Konačno rešenje jevrejskog pitanja, danas poznatije pod nazivom Holokaust.
Sredinom 1942. se SSSR ponovno našao u teškoj situaciji, te je Staljin to iskoristio kako bi zapadne saveznike naterao na otvaranje tzv. drugog fronta u zapadnoj Evropi s ciljem rasterećenja Crvene armije. Američki vojni krugovi su se takođe zalagali za takav plan iz političkih razloga, nastojeći da rat u Evropi bude što kraći, odnosno da se mogu obračunati s Japanom. Čerčil je, pak, smatrao kako do otvaranja drugog fronta treba biti na obalama Mediterana koje je on nazivao „mekim trbuhom“ Hitlerove Evrope. Propast kanadskog prepada na Dijep u junu je Amerikance uverila u snagu nemačke odbrane na atlantskim obalama, odnosno prihvatanje Čerčilovih argumenata.
Iako su Romelove osovinske snage u severnoj Africi dugo vremena bile brojčano, tehnički i logistički inferiorne Britancima, tek je Montgomeri to uspeo shvatiti, odnosno praktički iskoristiti za jednostavan plan koji je 23. oktobra doveo do početka bitke kod El Alamejna. Romelove snage su teško poražene i naterane na povlačenje koje će postepeno dovesti do gubitka Libije. Zato se ta bitka smatra prvom prekretnicom Drugog svetskog rata.
Operacija Baklja - 8. novembar 1942. god.
U međuvremenu su osovinske pozicije 4. novembra dodatno oslabljene operacijom Baklja anglo-američkim iskrcavanjem na obale Maroka i Alžira, koji su bili pod kontrolom višijske Francuske. Nakon kraćeg otpora su se višijske snage predale, odnosno prešle na stranu Saveznika, ali je dalje napredovanje u Tunis zaustavljeno zbog iskrcavanja nemačko-italijanskih snaga te lošeg vremena. Bez obzira na to, uspeh složene amfibijske operacije je pokazao kako su Saveznici sličan poduhvat u stanju ponoviti drugde, terajući Hitlera da na račun Istočnog fronta šalje trupe radi odbrane evropskih obala. Zato se Baklja naziva drugom prekretnicom Drugog svetskog rata.
Najvažnija prekretnica se ipak dogodila na Istočnom frontu, gde su ulične borbe u Staljingradu bile toliko iscrpile nemačko ljudstvo da je nemačka komanda bila prisiljena popunjavati bočne linije trupama svojih saveznika Rumunije, Mađarske i Italije. To je sovjetskoj vrhovnoj komandi (Stavka) dalo sjajnu priliku da dvostrukim bočnim udarom 19. novembra te linije probije i u Staljingradu opkoli 6. armiju generala Fridriha fon Paulusa. Pokušaji da se obruč probije i opkoljena armija izbavi nisu uspeli, pa su se 1. februara 1943. njeni ostaci predali, označivši najveću katastrofu u dotadašnjoj nemačkoj vojnoj istoriji.
Poraz kod Staljingrada je Nemce naterao na povlačenje s Kavkaza, ali imao i ozbiljnije političke posledice. Uništenje vojski na Istočnom frontu je vladine krugove u Rumuniji, Mađarskoj, pa i u Italiji, nateralo da razmišljaju o napuštanju Nemačke i priklanjanju Saveznicima prvom povoljnom prilikom.
Prekretnica se dogodila i na Pacifiku, nakon što su 2. avgusta američki marinci izvršili desant na strateški važno ostrvo Gvadalkanal na Solomonskim ostrvima. Japanci su odatle pokušali oterati vlastitim desantom što je dovelo do šestomesečnih žestokih borbi na kopnu, moru i vazduhu. Iako su obe strane pretrpele ogromne gubitke, Amerikanci su ih lakše nadoknađivali te su se Japanci početkom februara 1943. povukli, označivši uspeh prve velike savezničke ofanzive na tom ratištu.
Saveznici preokreću rat (1943—1944)
Britanski general Bernard Montgomeri prati nastupanje svojih tenkova, Severna Afrika, novembar 1942.
Savezničkim snagama u severnoj Africi je Tunis, nakon relativno lakog zauzimanja Alžira i Maroka, predstavljao veliki problem, što zbog lošeg vremena, što zbog teškog planinskog terena koji je vešto koristila nemačko-italijanska ekspedicijska armija na čelu s generalom fon Arnimom. Saveznici su dodatni problem imali u slaboj koordinaciji između britanskih, američkih i francuskih kolonijalnih trupa. Još veći problem bilo je neiskustvo američkih snaga koje je 19. februara došlo do izražaja u bici kod Kaserine prilikom koje je Romel uspeo probiti američke položaje i izazvati panično povlačenje koje je zaustavljeno tek krajnjim britanskim naporima.
No taj Romelov uspeh nije mogao biti iskorišćen jer je u Tunis s juga, iz Libije, prodirala britanska Osma armija na čelu s Montgomerijem. 6. marta je Montgomeri Romela porazio u bici kod Medenina, a 17. marta započeo pustinjskim manevrom zaobilaziti utvrđenu Marečku liniju na tunisko-libijskoj granici. Uspešan proboj tih položaja je zapečatio sudbinu osovinskih snaga u Tunisu, jer nisu imali dovoljno ljudstva ni materijala da se odupiru savezničkim ofanzivama iz dva pravca.
Iako su pojedini osovinski komandanti tražili dozvolu za evakuaciju, Hitler je to odbio iz političkih razloga, plašeći se dodatne demoralizacije nakon staljingradske katastrofe. Evakuacija je s vremenom postajala sve teža, isto kao i snabdevanje trupa zbog sve očitije pomorske nadmoći Saveznika u Mediteranu. 14. maja su se poslednji ostaci osovinskih snaga predali, označivši konačni kraj rata u severnoj Africi.
U međuvremenu su se sile Osovine mogle utešiti delomičnim uspehom nemačke ofanzive na istočnom frontu, tokom koje su Sovjeti odbačeni iz oblasti Harkova koga su bili oslobodili početkom godine. To je Vermahtu povratilo optimizam, odnosno potaklo planove za još jednu veliku letnu ofanzivu, dok su Sovjeti odlučili zaustaviti dalje napade i posvetiti se konsolidaciji svojih redova. To je dovelo do relativnog zatišja na istočnom frontu koje će trajati nekoliko meseci.
Desant na severnu Afriku je među osovinskim snagama potakao strah od eventualnog savezničkog iskrcavanja na druge oblasti Mediterana. Zato su preduzete mere za jačanje odbrane na tom području - višijska Francuska je okupirana, nakon čega se njena flota u Tulonu samopotopila kako ne bi pala u ruke Nemcima. Na Balkanu, gde se razgranao široki partizanski pokret, pokrenute su ofanzive u cilju njegovog gušenja, pogotovo u Jugoslaviji gde su pokušaji uništenja Titovih partizana doveli do bitaka na Neretvi i Sutjesci.
Nemci su, slično kao i prethodne dve godine, za leto na Istočnom frontu planirali veliku ofanzivu koja je konačno trebala slomiti Crvenu armiju. No ovaj put su imali daleko manje resursa, pa je opseg ofanzive bio još ograničeniji. Cilj njemačkog napada je ovaj put bila samo deo centralnog dela fronta - velika izbočina s centrom u Kursku, za koju su Nemci smatrali da sadrži većinu sovjetskih snaga. Plan je bio odseći tu izbočinu dvostrukim tenkovskim udarom sa severa i juga, pri čemu su se velike nade polagale u nove tipove tenkova kao što su Tigar i Pancer V Panter.
Sovjeti su rano saznali za nemačke planove te su relativno zatišje dobro iskoristili da na pravcima nemačkog udara sagrade višestruke linije odbrane, a u pozadini pripreme velike rezerve koje će u pogodnom momentu krenuti u protivnapad. To se pokazalo već 5. jula kada su Nemci dva sata pre samog napada prvo iznenađeni sovjetskom artiljerijskom protivpripremom, a potom i žestinom otpora zbog koga je napad zastao prvo na severu, potom na jugu. Na kraju su Sovjeti krenuli u veliki protivnapad koji je kod Prohorovke doveo da najveće tenkovske bitke u istoriji. Iako je rezultat bio taktički neodlučan, Sovjeti su sa svojim inferiornijim T-34 tenkovima Nemcima uspeli zadati gubitke koje ovi nisu bili u stanju nadoknaditi.
Nemci su nakon toga zastali na dostignutim položajima, ali se vrlo brzo pokazalo kako su toliko iscrpljeni da više nisu u stanju zaustaviti sovjetsku protivofanzivu, koja je odmah započela, prvo na severu, a mjesec dana kasnije i na jugu. Do kraja godine će Sovjeti osloboditi veliki deo Ukrajine, uključujući i Kijev početkom novembra.
Kurska bitka je značila konačni nemački poraz na Istočnom frontu. Nakon nje se Vermaht nije mogao nadati nikakvim ozbiljnijim ofanzivnim operacijama i sva nemačka aktivnost se svela na sve teže držanje postignutih položaja, odnosno izbavljivanje jedinica opkoljenih u sovjetskim manevrima.
U skladu s Čerčilovim strateškim zamislima, zapadni saveznici su 10. jula započeli iskrcavanje na Siciliju, što je bio prvi korak prema izbacivanju Italije iz rata. Iako su osovinske snage, pogotovo nemačke, pružale žestok otpor, brzo je postalo jasno da se moraju povući na italijansko kopno. U međuvremenu su svi ti događaji imali uticaj na fašističke vođe u Rimu, koje su 21. jula svrgnule i uhapsile Musolinija, a nova vlada odmah započela tajne pregovore o kapitulaciji.
Do kapitulacije je došlo 8. septembra, kada je zajedno s njom trebalo biti koordinirano veliko iskrcavanje kod Salerna. No, nemačke snage pod komandom feldmaršala Keselringa su pokazale kao veoma vešte, kako u odbrani od zapadnih saveznika, tako i brzom stavljanju Italije pod okupaciju. Musolini je oslobođen akcijom nemačkih komandosa i stavljen na čelo kvislinške Italijanske socijalne republike. U međuvremenu su Nemci, vešto koristeći planinski teren, zadržavali saveznički prodor prema Rimu te postepeno stvorili gotovo nesavladivu obrambenu liniju čiji je centar bio Monte Kasino. Oko tog mesta će se mesecima voditi krvave borbe.
Kapitulacija Italije je imala ozbiljne posledice i na Balkanu. Dok je britanski pokušaj da iskoriste kapitulaciju italijanskog garnizona i na brzinu osvoje Dodekanez završio katastrofom, u Grčkoj i Jugoslaviji su partizanima pale u ruke velike količine oružja i opreme. Pogotovo je to imalo veliki uticaj na Jugoslaviju, gde se partizanska vojska i s njom povezan politički pokret nametnula kao glavni faktor u budućem poratnom uređenju zemlje.
Isfrustrirani uspešnim nemačkim otporom kod Monte Kasina, saveznički komandanti su se odlučili osvojiti Rim obilaznim manevrom, odnosno iskrcavanjem trupa kod Ancija, u pozadini nemačkih linija. No, iskrcavanje, koje je otpočelo krajem januara, vrlo brzo je zapelo zbog logističkih problema i nesposobnosti američkog generala Lukasa. To je Nemcima dalo dragoceno vreme da dovuku rezerve i pokrenu protivnapad koji je saveznike gotovo uspeo baciti u more. Mostobran je očuvan, ali su saveznici odustali od namere da ga koriste kao polazište za napad na Rim.
Monte Kasino je osvojen nekoliko meseci kasnije i Nemci su konačno prisiljeni na povlačenje, što je Amerikancima omogućilo da 4. juna oslobode Rim. No, dotada je Čerčilova mediteranska strategija bila temeljno diskreditovana i italijansko bojište izgubilo je prioritet među savezničkim planerima.
Savezničko napredovanje (1944)
Iskrcavanje savezničkih snaga u Normandiji, 6. jun 1944. god.
Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko stajalište da je rat najbolji dobiti direktnim udarom u Nemačku preko ravničarske zapadne Evrope. Od kraja 1943. su se intenzivirale pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo šifru Operacija Overlord. Pomorski i zračni desant je bio godinama planiran, a mesecima uvežbavan, uz dotada neviđeni sistem dezinformacije neprijatelja.
Sve te mere su urodile plodom kada je 6. juna - datum koji će u istoriju ući kao Dan D - izvršeno dotada najveća amfibijska operacija u istoriji. Savezničke snage su se iskrcale na širokom frontu u Normandiji, umesto kod Kalea gde su ih Nemci bili očekivali. Iako su Nemci na sve moguće načine pokušali saveznike baciti u more, mostobran se postepeno širio. Nakon mesec i pol dana krvavih i žestokih borbi, Amerikanci su uspeli da izvrše proboj i preduzmu veliki obuhvatni manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda naređenje za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i uništavanja nemačkih snaga kod Falesa.
Istovremeno je izvršen i manji desant na južnu obalu Francuske. Nemci su počeli povlačenje iz Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i rasulo. General de Gol je u tim danima uspešno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbegne savezničku okupacijsku upravu. 24. avgusta je to potvrđeno nakon oslobođenja Pariza.
Duboko uvereni da će rat moći završiti do Božića, saveznici su se odlučili za riskantni plan vazdušnog desanta u južnoj Holandiji, kojemu je cilj bilo osvajanje mostova preko Rajne. Taj plan, prozvan Operacija Market Garden, je 17. septembra doveo do velikog vazdušnog desanta, pri čemu su britanski padobranci kod Arnhema sticajem okolnosti naleteli na elitne nemačke jedinice. Rezultat toga je bila bitka za Arnhem u kojoj su Britanci desetkovani, a Nemci stekli jednu od poslednjih velikih pobeda u ratu.
Crvena armija je od Kurske bitke bila u stalnom napredovanju. U prvoj polovini 1944. godine su se borbe uglavnom vodile na severnom i južnom delu Istočnog fronta, pa je tako odsečen nemački garnizon na Krimu, odnosno Lenjingrad konačno oslobođen opsade.
Glavni i najspektakularniji udar se dogodio u junu i nosio je šifru Operacija Bagration. Njime je slomljena nemačka Grupa armija Centar i oslobođena Belorusija, pri čemu su Sovjeti stekli ogroman broj zarobljenika i bazu za dalje napredovanje prema Poljskoj i Nemačkoj.
U isto vreme je pokrenuta i velika ofanziva na Finsku, čija je vlada odlučila pristati na sovjetske uslove za primirje. Ta odluka nije značila kraj rata za Finsku. Nemci su odmah pod okupaciju stavili severni deo zemlje koji će postati poprište višemesečnog krvavog rata između bivših saveznika.
Dva meseca kasnije je preduzet udar na Rumuniju, koja je imala daleko više uspeha u menjanju strana. Sovjeti su prodrli i preko bugarske granice, iako ta zemlja formalno nije objavila rat SSSR-u. Obe vojske su se stavile Sovjetima na raspolaganje i posle uzele učešće u borbama protiv Nemaca na Istočnom frontu.
Dolazak Sovjeta na Balkan je prisilio Nemce na povlačenje iz Grčke prema severu. Nastali vakuum su nastojale ispuniti suparničke gerilske frakcije, što je dovelo do građanskog rata u koji su se upetljale britanske trupe. U Jugoslaviji su u jesen Titovi partizani uz pomoć Crvene armije oslobodili Beograd te se polako transformisali u regularnu vojsku koja je držala svoj deo fronta.
U Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do nemačke vojne intervencije protiv admirala Hortija i instaliranja fašističkog režima koji će sprovesti Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Jevrejima.
Povratak američkog generala MekArtura na Filipine.
U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je tzv. preskakanje ostrva. Ona se sastojala od toga da se prodor u dubinu područja pod japanskom kontrolom izvodi zaobilaženjem većine ostrvskih uporišta koja bi tom prodoru stajala na putu. Amerikanci bi se jednostavno iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili pomorske i vazdušne baze, a japanske baze ispred njih bile podvrgnute vazdušnom i pomorskom bombardovanju, odnosno blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije.
Takva je strategija donela ploda u savezničkom sporom, ali nezaustavljivom napredovanju u jugozapadnom, odnosno centralnom Pacifiku. No, kako su se savezničke linije približavale Japanu, tako su rasle nesuglasice između generala Daglasa Makartura i admirala Čestera Nimica. Dok se Nimic zalagao za direktan prodor prema Japanu, dotle je Makartur, delom zbog svoje povređene taštine, insistirao na prethodnom oslobođenju Filipina.
Na kraju je iz političkih razloga prevagnulo Makarturovo mišljenje. U jesen su Amerikanci prikupili veliku invazijsku flotu i izvršili desant na Filipine. Japanski pokušaj da to spreče doveo je do bitke u zalivu Lejte - najvećeg i najspektakularnijeg pomorskog okršaja u ratu, nakon koga je japanska ratna mornarica prestala postojati kao ozbiljan faktor. Američke kopnene snage na Filipinima su, s druge strane, s japanskim garnizonima vodili žestoke borbe do samog kraja rata.